Veštačka inteligencija ne uništava demokratiju. Čini mnogo težom za odbranu

Verovatno ste videli naslove. Lažni video snimci napravljeni veštačkom inteligencijom. Botovi koji pišu hiljade lažnih vesti na sat. Politički oglasi koji vas ciljaju prema vašim strahovima, a ne prema vašim interesima. Ako pratite šta se govori o veštačkoj inteligenciji i demokratiji, lako se može steći utisak da smo već u završnoj fazi, da je informacioni prostor toliko zagađen da povratka nema.

Stvarnost je složenija od toga i uznemirujuća na način koji naslovi ne uspevaju da dočaraju. Veštačka inteligencija nije stvorila krizu demokratskog poverenja. Ali stavlja veoma moćne alate u ruke onih koji tu krizu žele da prodube.

Šta je već bilo pokvareno?

Pre nego što svalimo sve na veštačku inteligenciju, vredi biti iskreni prema sebi i prema onome što je već odavno krenulo naopako.

Demokratska društva su se borila sa dezinformacijama mnogo pre nego što su nastali veliki jezički modeli. Platforme društvenih mreža su rano otkrile da se ogorčenje i strah šire brže od tačnih informacija i izgradile su svoje poslovne modele upravo na toj spoznaji. Politički akteri, od domaćih populista do stranih obaveštajnih službi, naučili su kako to da iskoriste. Teorije zavere koje bi nekada godinama putovale od usta do usta počele su da dosežu milione ljudi za nekoliko sati.

Nestanak lokalnog novinarstva značio je da u mnogim zajednicama više ne postoji nijedna institucija od poverenja koja proverava da li ono što političari govore ima veze sa istinom. Polarizacija je dovela do toga da su, čak i kada su činjenice bile dostupne, ljudi sve više verovali izvorima koji su potvrđivali ono što su ionako već mislili, a sve ostalo odbacivali kao propagandu.

Veštačka inteligencija nije uzrokovala ništa od ovoga. Stigla je u informacioni ekosistem koji je već bio ozbiljno narušen.

Šta veštačka inteligencija zapravo menja?

Ono što veštačka inteligencija menja jeste cena manipulacije. I njena razmera.

Napraviti uverljiv lažni video u kome neki političar govori nešto što nikada nije rekao nekada je zahtevalo ozbiljan budžet, tehničku ekspertizu i vreme. Sada je dovoljno imati laptop i besplatan alat. Napisati hiljadu varijanti jednog obmanjujućeg članka, svaku malo drugačiju kako bi se izbeglo otkrivanje, nekada je zahtevalo tim ljudi. Sada to traje nekoliko minuta. Prepoznati koje konkretne strahove i nesigurnosti kod određenog birača u određenom kraju treba aktivirati da bi ostao kod kuće na dan izbora nekada je zahtevalo skupu analizu podataka. Sada to može biti automatizovano jeftino i u ogromnom obimu.

U tome je suština promene. Taktike nisu nove. Prepreka za njihovu primenu u masovnom obimu je nestala.

Postoji i jedan suptilniji problem koji retko dobija dovoljno pažnje. Veštačka inteligencija ne omogućava samo stvaranje lažnog sadržaja. Ona otežava i verovanje u istinit sadržaj. Kada svako može da napravi uverljiv lažni video, sama ta mogućnost postaje oruđe. Političar snimljen kako govori nešto neprijatno sada može da tvrdi da je snimak nastao veštačkom inteligencijom, i deo publike će mu poverovati, jer zna da ta tehnologija postoji. Ovo se ponekad naziva „dividenda lažljivca“: sposobnost da se odbaci stvarni dokaz pozivanjem na teorijsku mogućnost falsifikovanja.

Ko ima koristi, a ko plaća cenu?

Oni koji imaju najviše koristi od dezinformacija potpomognutih veštačkom inteligencijom su upravo oni koji su već bili u prednosti u informacionom ratu. Autoritarni režimi koji imaju resurse da ulažu u operacije uticaja. Politički pokreti koji su voljni da odustanu od svake obaveze prema činjenicama. Platforme koje zarađuju na angažovanju korisnika, bez obzira na to da li je sadržaj tačan ili nije.

Oni koji plaćaju najveću cenu su oni koji su već bili najranjiviji. Zajednice sa nižim nivoom medijske pismenosti. Stanovnici zemalja u kojima je nezavisno novinarstvo slabo ili potisnuto. Mladi koji većinu informacija dobijaju iz algoritamski oblikovanih tokova na društvenim mrežama koje je gotovo nemoguće razumeti, a kamoli regulisati.

Postoji i geografska dimenzija ovog problema kojoj evropske institucije nisu poklonile dovoljno pažnje. Pretnja nije ista svuda. Zemlje Istočne Evrope i Zapadnog Balkana, od kojih su mnoge mete sistematskih ruskih dezinformacionih kampanja, suočavaju se sa kvalitativno drugačijim izazovom od zemalja sa jakim javnim medijima i finansiranim civilnim sektorom. Strategija osmišljena primarno za zapadnoevropske demokratije neće jednako funkcionisati u Novom Sadu ili Skoplju.

Šta se konkretno radi?

EU je brže napredovala u regulisanju veštačke inteligencije od većine drugih svetskih regiona. EU Uredba o utvrđivanju usklađenih pravila o veštačkoj inteligenciji (EU AI Act), koji je stupio na snagu 2024. godine, sadrži odredbe koje su direktno relevantne za dezinformacije: zahteve za transparentnost kada se koristi sadržaj koji je generisala veštačka inteligencija, ograničenja za određene vrste manipulativnih sistema i obaveze za platforme da se bave sistemskim rizicima. To nisu zanemarljive mere.

Postoje i značajna ulaganja u programe medijske pismenosti, infrastrukturu provere činjenica i podršku nezavisnom novinarstvu širom kontinenta. Evropska opservatorija za digitalne medije finansira istraživače i organizacije za proveru činjenica u državama članicama i zemljama kandidatima. Nekoliko programa Erasmus+ i programa za civilno društvo sadrži komponente koje su posebno osmišljene da kod mladih izgrade otpornost prema dezinformacijama.

Ništa od ovoga nije dovoljno. Regulatorni okviri se kreću sporo, a tehnologija brzo. Programi medijske pismenosti dopiru do motivisanih učesnika, ali oni koji su najranjiviji na dezinformacije najčešće i ne traže takvu obuku. Proverivači činjenica sistematski ne mogu da prate obim lažnog sadržaja koji se svakodnevno generiše.

Šta konkretno možeš da uradiš?

Realistično sagledavanje razmere problema ne znači da nema ničega što se može uraditi.

Na individualnom nivou, najdelotvornija stvar nije, ispostavlja se, učenje kako da prepoznaš lažne snimke. Tehnologija za njihovu izradu napreduje brže od sposobnosti većine ljudi da ih otkriju. Ono što daje bolje rezultate jeste razvijanje navika u odnosu na izvore informacija, a ne prema pojedinačnim sadržajima. Ko je ovo napravio? Kakav mu je dosadašnji učinak? Da li o ovome izveštava više nezavisnih medija? Ova pitanja nisu nepogrešiva, ali su trajnija od bilo koje konkretne tehnike detekcije.

Podrška nezavisnom lokalnom novinarstvu, finansijska ako je moguće, ali i samim čitanjem, važnija je nego što većina ljudi misli. Lokalno novinarstvo je prva stvar koja nestaje kada informacioni ekosistem počne da se raspada, a upravo taj vakuum stvara prostor u kome dezinformacije procvetaju.

Politički gledano, odluke koje se sada donose o veštačkoj inteligenciji, o odgovornosti platformi i o vlasništvu nad medijima oblikovaće informaciono okruženje u narednoj deceniji. Te odluke donose uglavnom ljudi koji nisu mladi i koji neće živeti sa posledicama toliko dugo koliko će mladi. Tretirati ih kao prioritet, na izborima, u zagovaranju, u organizacijama koje podržavaš, nije naivni idealizam. To je razuman odgovor na mesto gde se stvarno nalaze ulozi.

Zaključak

Veštačka inteligencija je alat. Kao i većina moćnih alata, može se koristiti za gradnju ili za rušenje. Pitanje šta će pretežno uraditi sa demokratijom nije određeno samom tehnologijom. Određuju ga politički izbori, regulatorne odluke i ponašanje miliona običnih ljudi koji se snalaze u informacionom okruženju koje je zaista teže čitati nego pre deset godina.

Pretnja je stvarna. Stvarna je i sposobnost da joj se odgovori. Ono što nedostaje, uglavnom, jeste hitnost.